Život slobodne umjetnice košta puno živaca, živim s mamom i jedva plaćam račune, provodim nebrojene sate radeći na nečemu što se možda ni neće prodati. U svemu tome nađe se i zadovoljstvo, kad vidim da je moj rad nekom inspiracija
Zima je otpočela proljećem, mogla bi biti parafraza legendarne pesme Ksenije Erker nastale ravno pre 40 godina, a koja se najbolje rimuje sa martom u Beogradu, ove 2014. godine. Proljeće, Beograd, Labrisova femslam žurka u KC gradu samo su neki od povoda za posetu slikarke i strip autorke Helene Janečić. Dok hodamo ulicama Beograda, na potezu od Slavije prema Trgu Republike, mapiramo pojedine tačke važne za beogradsku lezbejsku istoriju. Prostorije Ženskog centra, pokazujem Heleni prvi Labrisov prostor. Početak devedesetih, i jedno takođe predivno proleće. Razgovaramo o prvim lezbejskim kafićima, i mestima na kojima su se okupljale lezbejke u Beogradu pre nego što je Labris započeo sa svojim delovanjem. Konstatujemo Beograd kome nedostaje lezbejsko pamćenje. Pričamo o početku devedestih godina i Akademiji, gde su lezbejke počele da prepoznaju jedna drugu, po stilu odevanja, po otvorenosti u komunikaciji prema ženama, ali i po umetničkim praksama koje su gradile simbole i značenja za neka nova čitanja.
1. Helena, koju ulogu ima istorijski kontekst za umetničko delo? Stvaraš li ti imajući vremenski okvir u vidu? Da li će za sto godina neka devojka koja bude izučavala slikarke sa početka 21. veka prepoznati u tvojim radovima tragove vremena u kojima si stvarala? Šta će ona moći da vidi, u stvari?
Naravno da historijski kontekst ima veliku ulogu za umjetničko djelo. Kada znamo povijesne i društvene okolnosti u kojima je djelo nastalo, tako možemo mjeriti socijalni značaj i poruku djela. Na primjer, nedavno sam pročitala lezbijski klasik The well of loneliness od Redcliff Hall, nastao 1928. Čim je izdana, knjiga je proglašena opscenom i bila je zabranjena zato što otvoreno govori o lezbijstvu i o tome da je homoseksualnost prirodna. Razmišljam o vremenskom okviru u kojem je knjiga nastala… pa tako i u svojim radovima. Recimo ako bi ove godine napravila radove koji bi se ticali istospolnih brakova koji su sad aktualni u Hrvatskoj, onda bi ta serija slika postala relevantna kroz povijesni, politički i društveni okvir.
2. Sećaš li se svog prvog aktivističkog dolaska u Beograd?
Sjećam se prvog aktivističkog dolaska u Beograd. Nastupala sam sa Bura bendom na Queer Beogradu. Bili smo jako uzbuđeni jer smo se kao cover bend i umjetničko aktivistički projekt već proslavili po regiji, i svim selima u Slavoniji, a sada smo prvi put nastupali u Beogradu. Mislila sam da će beograđanke totalno poluditi za nama. Uvijek sam imala sliku srpskih djevojaka kao iznimno frendly, spontane, neopterećene i opuštene…
Nije bilo baš kako sam zamišljala, ali na nastupu je bila frontmenica benda Lesbians on ecstasy, Fruity Frankie, i nakon nastupa mi je prišla i rekla da smo bili kul, izhvalila nas. Lesbians on ecstasy je inače isto cover bend.
Bili smo smješteni u bivšem Labrisovom uredu. I preživjeli smo, obožavateljice nas nisu spopadale.
3. Uočavaš li neka interesantna slikarska imena u Beogradu, kako vidiš regionalnu saradnju i sličnosti između rada umetnica/ka iz regiona?
Ja sam toliko zatvorena u svojoj sobi i ateljeu da uopće ne znam šta se događa u regiji. Ali zahvaljujući čudesnim znanjima i moćima jedne djevojke počela sam polako upoznavati srpsku modernu umjetnost i značajna imena kao Zora Petrović, Sava Šumanović, Kosta Hakman, Nadežda Petrović, Cuca Sokić. Što se tiče nekih suvremenih umjetnika, pratim i volim rad Nine Bunjevac.
4. Kako doživljaš Beograd u pogledu ostvarenja LGBT prava? Gde ti je lepo u Beogradu?
Beograd sam uvijek doživljavala kao metropolu, sa dobrim kulturnim sadržajem. Ali po pitanju LGBT prava mi se čini daleko od prihvatljivog. Vidim da se stvari mjenjaju, da postoje festivali, edukacija, inicijative za poboljšanje.
Svaki put kad dođem u Beograd ja sprovodim svoje male osobne akcije u suradnji sa svojom djevojkom…ljubljenje na Kalemegdanu, grljenje na Adi, držanje za ruke na Zelenom vjencu, ljubakanje u hotelu Moskva u društvu otmjenih gostiju.
5. Koliko doživljaš slikarstvo kao prostor slobode i kreacije za stvaranje novog jezika? Smatraš li da je baviti se slikakarstvo danas retro?
Slikarstvo za mene nije samo prostor slobode, nego prostor za razmišljanje i problematiziranje različitih tema. U ovo doba kompjutera, multimedije, ja jedino znam slikati i crtati. Baš sam retro. Osjećam se kao kazeta, ili ploča.
6. Ima li i gde je mesto lezbejskoj umetnosti? Sa kim komunicira tvoj umetnički rad? Treba li umetnost da bude sklonište ili izlog?
Lezbijska umjetnost postoji, i ona je tu među nama. Može ispunjavati galerijske prostore, ili djelovati na javnim površinama, na jumbo plakatima, pločnicima, zidovima zgrada.
Što se tiče mog rada, on komunicira sa čitavim društvom jer upućuje na određene pojave koje se ne uklapaju u normativ.
7. Kako se rimuju slikarstvo i kapitalizam? Koliko košta život slobodne umetnice, vidiš li tu prostor za otpor prema sistemu?
Ja živim u podsistemu sistema jer živim sa mamom. Ne znam koja je solucija bolja, da me jede kapitalizam ili mamina pravila. Život slobodne umjetnice košta puno živaca, živim s mamom i jedva plaćam račune, provodim nebrojene sate radeći na nećemu što se možda ni neće prodati. U svemu tome nađe se i zadovoljstvo, kad se neki rad proda ili kad vidim da je moj rad nekom inspiracija, kad pomislim da me djevojke muvaju zbog mog rada.
8. Baviš li se istraživačkim radom nekih umetnica u svetu, inspiriše li te nečiji rad?
Svaki dan me nešto ili netko inspirira. Prije nego što doručkujem vidim najmanje tri rada koja bi mogla napraviti. Inspiria me rad mojih kolegica skojim djelim atelje, prijateljice koje su književnice, glazbenice, pjesnikinje, te se svakodnevno u mislima utrkujem snjima i pitam se kad ću već napraviti novu izložbu.
