Za sportašice koje se natječu na ženskim atletskim natjecanjima, previše uspjeha može privući krivu vrstu pozornosti. Nakon što je Caster Semenya, južnoafrička trkačica, osvojila natjecanje u trčanju na 800 metara u 2009. godini –u javnosti su se postavila pitanja o njezinoj atletskoj sposobnosti te može li se ista kandidirati uopće kao žena
prenosimo sa libela.org
Seksizam funkcionira pod tri pretpostavke: postoje samo dva biološka spola, rodni identitet uvjetovan je biološkim spolom, rodni identitet određuje rodno izražavanje. Sportska kultura njeguje sve tri pretpostavke kao određenu vrstu kulturnog odraza te istovremeno provodi seksizam slaveći i učvršćujući hegemonijsku superiornost maskuliniteta. Nadalje, zadržavanje seksizma ne odražava samo ukorijenjeni maskulinitet, već se time konzervira stanje postojeće binarne rodne opreke.
U rodnom smislu, sport promovira dualizam: muško i žensko, djevojčice i dječaci, muškarci i žene. Termini čije je značenje povezano s biološkim spolom naizmjenično se koriste s onima koji opisuju rodni identitet. Ova praksa uvelike pojednostavljuje kompliciranu stvarnost pri tome osnažujući ideju kako je biološki spol lako odrediti i kako je isti neraskidivo povezan s rodnim identitetom. Kulturološki gledano, biološki spol se često određuje preko genitalija, kromosoma ili prisutnih hormonalnih razina umjesto kao međudjelovanje različitih faktora. Najuvredljivije reakcije na izlazak Caitlyn Jenner pokazale su kako naše društvo ima problem s prihvaćanjem rodnog identiteta onda kada se ne podudara s pripisanim spolom.
Ova vrsta promišljanja može biti posebno oštra u sportovima. Za sportašice koje se natječu na ženskim atletskim natjecanjima, previše uspjeha može privući krivu vrstu pozornosti. Nakon što je Caster Semenya, južnoafrička trkačica, osvojila natjecanje u trčanju na 800 metara u 2009. godini –u javnosti su se postavila pitanja o njezinoj atletskoj sposobnosti te može li se ista kandidirati uopće kao žena. Ono što se dogodio nakon toga predstavljalo je spektakl epskih razmjera koji je osamnaestogodišnju Semenyu uvukao u niz javnih medicinskih testiranja kako bi se ustvrdila njezina spolna i rodna pripadnost. Rezultati su ukazali da se radi o interspolnoj osobi. Cilj testiranja koje ne uzima u obzir učinak kulturnih normi bio je utvrditi postojanje hiperandrogenizma ili povišene razine testosterona. Sličan je slučaj indijske atletičarke Dutee Chand kojoj je, nakon testiranja, Sports Authority of India zabranio sudjelovati na natjecanju ukoliko se ne podvrgne hormonskoj terapiji kako bi joj reducirali višak testosterona. Pri tome se zanemaruje činjenica da su razine testosterona veoma loš pokazatelj sportskih sposobnosti jer ne daju više prednosti od bilo koje druge fiziološke razlike.
Elitne sportašice su nadarene, i to ne samo čistim sportskim vještinama, već i fiziološkim karakteristikama. Međutim, za razliku od muškaraca u sportu, realnost je nažalost takva da su načini na koji elitne sportašice smiju biti fiziološki nadarene ograničeni. Prihvatljivo je da je Michael Phelps iznimno građen kao savršen plivač, a žena može biti prejaka ili prebrza ukoliko su joj razine hormona izvan dopuštenog „normalnog“ raspona. Tako se javlja se strah od muškog infiltriranja u ženski prostor. Koliko mi je poznato, utvrđivanje spola u atletici nikada nije izvedeno na nekom tko se natječe u muškim sportovima. Ne znam niti kako bi uopće takvi testovi izgledali – netko je nastupao toliko loše pa mora biti žena? Upravo takvu poruku šalje ova zastarjela i pristrana politika.
Uporaba rudimentarnog razumijevanja biologije ne otvara prostor samo seksizmu, već služi kao plodno tlo transfobiji. Argumenti za zaštitu ženskog sportskog prostora vrlo često se iznose nauštrb prava transžena vezujući predatorsku narav njihove prisutnosti u kupaonicama uz rodni identitet. U Minnesoti su takve pristranosti došle do izražaja u obliku oglasa kojim se poticao daljnji strah od „muških osoba koje se tuširaju pored žena“ koji je protivan trans-inkluzivnoj politici koja dopušta da sportaši/-ce mogu igrati za onu ekipu koja odražava njihov rodni identitet. Ovi strahovi se također manifestiraju u profesionalnom sportu. Kada je borkinja mješovitih borilačkih vještina Fallon Fox izašla kao transrodna osoba u javnost, mnogi su reagirali preispitivanjem njezine podobnosti za natjecanje zbog percepcije da ima „nepoštenu prednost“. U stvarnosti, postoji medicinski konsenzus da transrodne žene i djevojke nemaju konkurentsku prednost nad svojim cisrodnim vršnjakinjama nakon izvršenja jednogodišnje hormonske terapije. Treba poticati i ohrabrivati više sportaša/-ica da se natječu bez straha od izgona.
Suvremena sportska kultura perpetuira promoviranje isključivosti zbog čega je transrodnim i interspolnim osoba otežano dugoročno natjecanje. Politikom koja navodno štiti žene zapravo se promoviraju nepostojeće binarne rodne kategorije zbog čega se onemogućuje da sport postane snažna i inkluzivna kultura.
Prevela i prilagodila Tara Gudović
