Baviti se aktivizmom koji teži da mijenja mainstream struju u društvu uvijek je popraćeno odricanjem i pritiskom, ali biti LGBTI aktivista/ica uvijek nosi dodatnu stigmu. Jednako kako LGBTI osobe predstavljaju posebno ranjivu skupinu svakog društva, ljudi koji su izloženi/e prvim redovima kako bi promijenili klimu homofobije, transfobije i bifobije, nalaze se u konstantnoj opasnosti dok rade posao koji nikad nema kraja. Moglo bi se reći da je to poziv – ne može biti nešto što radiš sa strane ili kao neku dodatnu aktivnost u svom, inače privilegiranom, društvenom životu.
“Meni je aktivizam sve u što duboko vjerujemo i za šta se srčano zadajemo. Naravno, pod pretpostavkom da su ta uvjerenja potkrijepljena naukom, borbom za bolje sutra, u nekoj oblasti koja nam je bliska ili važna. Aktivizam po meni nije posao koji završava u 16 ili 17 sati. To je nešto što živiš, o čemu razmišljaš i pronalaziš načine da to ostvariš”, kaže Naida Kučukalić. Krenuvši od obitelji koja uglavnom nema nade da će im se dijete “odmetnuti” u aktivizam, svakodnevnih poznanika/ica, školskih ili radnih kolega/ica, LGBTI aktivist/ica stalno mora da “brani” svoje vrijednosti i opravdava zašto izabire da se bori sa, kako to često kažu oni/e koji/e ne žele promjenu, vjetrenjačama. Nema aspekta života LGBTI aktiviste/ice koji je izolovan od tog poziva. “LGBTI aktivizam te uzima cijelog. Tim više one koji te živote žive, jer se onda tiče direktno tebe. Radi se o tvom životu, tvojoj budućnosti, onda si još motiviraniji/a, a samim tim i više podložan/a sagorijevanju, jer ne možeš odvojiti svoj život od rada i aktivizma”, također nam govori Naida.
Tu su još dva velika stresora koja ne možemo izbjeći – opasnost koju ovaj aktivizam prati i nemjerljivi konkretni rezultati. “Raditi na polju LGBTI aktivizma zahtjevno je i dinamično, uvijek se nešto mijenja, uvijek na nešto treba reagovati, uvijek nešto novo ostvariti, i uvijek je puno posla pred nama. Dodatni stres donosi i činjenica da se promjene sporo dešavaju, ogroman se trud ulaže, i još se nađu osobe koje će na sve to da se jave i prijete kako će te napasti ako se nastaviš baviti svojim poslom, ako nastaviš biti to što jesi”, rekla nam je Vladana Vasić.
LGBTI aktivisti/ce su često socijalno ugroženi/e, jer što više ideš protiv vladajuće strukture, mnogo su veće šanse da ćeš biti isključen/a, ignoriran/a i to može postati prepreka pronalaženju izvora zarade. Većinu posla aktivisti/ce u svom polju rade besplatno, i tu se ne misli samo na zagovaranje i vidljivo javno djelovanje, nego i na ogroman emotivni rad sa ranjivom grupacijom kojoj su se posvetili/e. Ukoliko imaš sreću da spojiš aktivizam sa plaćenim poslom, onda primaš negativne etikete da si “plaćena lezbijka” ili “profesionalni peder”.
Uvijek je teže liječiti posljedicu, nego djelovati preventivno. Međutim, LGBTI aktivistima/cama je to gotovo uvijek teško. “Briga o sebi je prva. Potom sve drugo. Jedna divna žena, dugogodišnja aktivistica, jednom davno mi je rekla – aktivistički rok je dvije godine (intenzitetom kojim većina nas djeluje). Tijelo više ne može, tijelo više ne radi”, kaže Naida. Kako se boriti onda? Kako puniti baterije?
“Meni je bilo bitno da se pomirim sa činjenicom da je sasvim legitimno reći ‘ne’, i da naučim da neke stvari pustim i prepustim, i proslijedim u slučaju da ja nemam kapacitet, ili jednostavno želim zaštititi sebe, a vjerujem da je to ponekad aktivistima najveći izazov, jer aktivisti su ljudi koji imaju zaista izražen osjećaj za nepravdu. Nekad ti bude izazov da izađeš na ulicu, u kafanu, da pogledaš film, jer stalno ti taj tvoj radar locira i očitava fašizam, patrijarhat, nasilje…”, kaže Mirza Halilčević. “Događalo mi se da u takvim situacijama krenem u neke autodestrukcije, tipa alkohol – puno alkohola. U ovakvim trenucima mislim na sve priče koje su me dotakle, priče sa kojima sam se mogao lako identifikovati, ali sam birao da se koliko-toliko izuzmem i na psihoterapiji riješavam sve svoje trigere, jer na kraju dana i aktivisti su ljudi. U posljednje vrijeme stalno su mi na umu riječi aktivistkinje Zoe Gudović, žene čiji rad mnogo cijenim – ne možeš samo nešto pročačkati, otići i povući se.”
Antonio Mihajlov, aktivista Subverzivnog fronta iz Makedonije, vjeruje da istočnjačke prakse opuštanja pomažu pri aktivističkom sagorijevanju: “Meditacija, joga, tai-chi i ostale tehnike su se pokazale korisnima u pobošljanju mentalnih kapaciteta, kao i fleksibilnosti tijela. Također pobošljavaju koncentraciju i održavaju izdržljivosti uma i tijela. Bavim se jogom više od deset godina i mogu svjedočiti ovim beneficijama.”
Vladana se okreće literaturi i mačkama: “Energiju punim baveći se stvarima koje volim jednako kao svoj posao, a za koje imam manje vremena – čitam ‘nestručne knjige’, gledam sci-fi serije i filmove (samo da nije siva realnost), gnjavim mačke po kući, okružim se ljudima koje volim, vozim biciklo ili šetam, ili iskreno, spavam dvanaest sati u komadu, pa se probudim i ležim cijeli dan i buljim ili u plafon ili mobitel. Što sam starija, sve više pokušavam slušati i svoje tijelo i um. Kada sam premorena – stanem, kada sam bolesna – odležim, kada imam energije – idem u teretanu, kad nemam, ležim i ne krivim se zbog toga, ne trudim se biti funkcionalnija u trenutku kada to ne mogu. Trudi se dati sebi najviše što mi treba kako bih u svom poslu i svom aktivizmu mogla biti najbolja što mogu.”
Treba biti svjestan/a da aktivizam nije trka na stotinu metara nego maraton. Da bismo istrčali/e, moramo raditi na svojoj formi, strpljivosti i izdržljivosti u svakom segmentu našeg života. Nekad i male stvari naprave razliku – pozitivan feedback od nepoznate osobe ili solidarnost naših suborkinja/suboraca u trenutku kada iznemognemo.
“Mislim da bi glavni postulat svakog aktivističkog djelovanja trebao biti prvo rad na sebi, jer ako mi nismo dobro, nećemo imati snage ni znanja da pomognemo drugima. Jer aktivizam u istinskim aktivistima/injama ostaje uvijek dio nas. Koja god tema da je. To nije jedan projekat ili jedan posao. To je filozofija življenja”, završava Naida.
Piše: Selma Kešetović
Izvor: lgbt.ba
