Kolumna: Smrt kao dokaz ljubavi

Kolumna: Smrt kao dokaz ljubavi

Danas je usred podneva, u centru grada, na svom radnom mestu ubijena još jedna žena. Mislim da je to četrnaesta ubijena žena od početka ove godine. Njen greh je sasvim uobičajen. Odbila je da bude s muškarcem koji joj se ne sviđa


piše: Slavoljupka Pavlović

Mrak. Potpuni mrak. Duboki, apsolutni. Mrak kao zagrobna tišina, bez glasa, uzdaha, uzvika, jecaja. Ponor ispod ponora. A, dno? Ono je visoko iznad naših glava, a pre ponora ispod ponora.

 

Kampanja UN Women #womenshould u kojoj je korišćena Gugl pretraga #EverydaySexism. Pogledajte: http://owl.li/LHlTd

E, tako bih ja opisala društvo u kome se smrt slavi kao dokaz ljubavi, u kome je neuzvraćena ljubav samopodrazumevajući razlog da lišiš drugo ljudsko biće života. Čoveče, koliko smo mi sjebano i izopačeno društvo.
Danas je usred podneva, u centru grada, na svom radnom mestu ubijena još jedna žena. Mislim da je to četrnaesta ubijena žena od početka ove godine. Njen greh je sasvim uobičajen. Odbila je da bude s muškarcem koji joj se ne sviđa. Ima i ovih žena koje su ubijene jer su se usudile da napuste muškarce koji su ih zlostavljali i maltretirali. No, na sreću, hvala univerzumu, pa su nam mediji u Srbiji profesionalni i odgovorni, pa nas o ovim temama ne izveštavaju na način da se potresamo i skandalizujemo. Oni to tako lepo romantizuju, tako lepo napišu: Lišio je života zbog neuzvraćene ljubavi, zločin pa iz strasti – grrr, zločin pa iz ljubomore. Uh, pa još kad ubije i sebe, o Beograde, Verona si postao.

I tako, lepo mi dođe da vrisnem! Da me ceo univerzum čuje! Živimo u društvu u kome neko treba da digne glas i da objasni ljudima šta je to ljubav. Ne umem se baš nešto preterano umno i mudro izražavati, pa ću tako jednostavnim rečima ispričati šta je za mene ljubav.

Ja kada nekoga volim želim da taj neko bude srećan, da bude radostan, da bude ispunjen, da se razvija. Želim da mnogo pazim i mazim moje voljeno biće, da ga podstičem, da mu dam podršku, da ga utešim kada ga neko povredi. Ja poštujem moje voljeno biće, takvo kakvo je, sa svim njegovim manama i vrlinama. Kada moje voljeno biće nešto ne želi ili ne može, ja to prihvatam i poštujem. Poštujem granice moga voljenog bića i srećna sam što moje voljeno biće ima toliko poverenja u mene da može bez straha od osude i bez imalo krivice da mi kaže da nešto ne želi ili ne može. Kada moje voljeno biće ima drukčije mišljenje od mene, ja sa ljubavlju i poštovanjem uvažavam njegove argumente. I tad se radujem jer ti suprostavljeni stavovi daju neku novu dimenziju našem odnosu, daju dinamiku. Vežbamo naše umove. I ako moje voljeno biće poželi da ode od mene iz bilo kog razloga, biću jako tužna, ali ja toliko volim moje voljeno biće i puštam ga da ode da prati svoje srce i svoj put. Jer mi ništa nije važnije od toga da moje voljeno biće bude srećno, zadovoljno i ispunjeno. A znam da moje voljeno biće ne može biti srećno, zadovoljno i ispunjeno ako je sa mnom samo zbog navike, straha, krivice ili bilo kog drugog razloga, osim jednake ljubavi koju ja osećam prema svom voljenom biću.

I prosto me je sramota što pišem u ovako opštim mestima i tako banalne stvari, ali činim to jer mi se čini da su ovom društvu potrebne najbazičnije lekcije o ljubavi. Uvažavaj i poštuj tuđe mišljenje, ma koliko bilo suprotno tvome. Poštuj tuđe granice i tuđu autonomiju. Drugoga voli na način kako želiš da tebe vole. Uživaj u različitostima i slavi ih. One će neverovatno snažno oplemeniti tvoju dušu i dati ti nove životne vidike. Obogatiće te. I ovo su lekcije koje su nam potrebne od svakog pojedinačnog doma do najviše politike.

Hajde da slavimo život i ljubav. Hajde da kažemo: ŽIVOTNA RADOST KAO DOKAZ LJUBAVI!!!!!!