Lezbejski skup na Pohorju 1997.

7.02.2017.

Lezbejski skup na Pohorju 1997. održan je od 24. do 30. juna 1997. godine.

„Mogu biti kupljena-samo nebom u sebi! 
Nebom u kome možda i neće biti mjesta za mene.“ 
                                                  Marina Cvetajeva

Tih pet dana bilo je nebo u meni i borovi, čudesni borovi (te borove je sadila hrvatska brigada skojevaca, moja prijateljica Marija, sada živi u ul. Braće Jerkovića, Beograd, davne 50 i neke). 
Sve je čudo: Marijini borovi izrasli do neba na visini od 1000 metara i riječi kojima me ispratila: „Ja sam ih sadila ti ćeš da uživaš“.

Uživala sam, ili je to učinila moja visinska bolest i ozon. Ja sam plutala, kao fetus, zaštićena u majčinoj utrobi, sretna. Kad bi se mogle vidjeti moje staze, bila bi to apstraktna slika iskrižanih kružnica, jer sam svakoj prilazila da bi se uvjerila da je Ona, kao ja, moja sestra – lezbijka. Crne, smeđe, plave i srebrne Venerine kćeri, parovi.

Zamak, tako da nazovem zdanje od drveta, hotelčić (bez tričavih tornjeva, bili su borovi izrasli iz njega, oko njega, „Marijini“ borovi) zove se „Pri Martini“, za mene sam zamjenila samo slovce U u I, zbog autentičnosti mog ženskog pisma, sa jednim muškarcem kelnerom (koji se ne računa) na nas pedeset, sa osobljem, žena… Moja soba je sva od drveta, pod, strop, zidovi, miriše borova smola, mogla bi da bude kabina na nekom brodu, gdje ću ja da otplovim u Teru incognitu skupa sa Kasandrom i Labrisom, pet dana mi poklonjene slobode i sreće.

Otvoreno pokazivati svoja osjećanja nije uvredljivo i bolno ovdje. Tu, među nama, na Pohorju. „Ja i suviše poštujem ljude, da bih mogla da ih vrijeđam plaćenom ljubavlju“- kaže Marina Cvetajeva; dalje kaže: „Mene je nemoguće kupiti. U tome je cijela stvar. Mene je moguće pridobiti samo suštinom (to jest moju suštinu!). Kruhom ćete kupiti licemjerje, lažnu usrdnost, ljubaznost – svu moju pjenu – možda talog. Kupiti-iskupiti se. Od mene se nećeš lako iskupiti“. Nisam mogla da se iskupim pred nježnošću i ljepotom duše Kasandrine kćeri Magdalene, „vlasnice“ drvene kućice br.2, čiji su prozori plamtjeli svjetlošću i budili zoru, pjevali i plesali (šapnula mi je: „Zapamti 2, navečer dođi“.) Ples i pjevamo. Otišla sam gdje je ona svoju dušu i cijelo svoje biće prostirala pred nas, kao neomeđena stihija u neizmjernoj širini ljubavi i osjećanja: „Možete da mi radite što god želite, jer sam sada sretna. Ljubim vas“. Ipak joj je jedna „naša“ odnela srce u Beograd i slomila ga vješto.

„U životu i stihovima najvrednije je ono što se izjalovilo“, kaže Marina Cvetajeva. Dani na Pohorju od srijede do nedelje letjeli su, sve je bilo po standardnoj shemi radionice prije podne i popodne. Dogovor je bio da Labris drži radionice, to su perfektno uradile debitankinje sa novom energijom, studiozno i ozbiljno. Sasvim u redu, sve volimo promjene i nova lica.

Izgleda da je bilo i moje mjesto i došlo moje vrijeme (visina tisuću metara, ozon, vrijeme noćno, 21 sat, mala sala, prisna i intimna, sve nas je primila). Vidim ženske ruke sa časom, cigaretom, prebačene zaštitnički preko ramena, vidim lica koja očekuju ono što sam uspjela da skupim u mojim bijednim papirima o takvoj pjesnikinji, koja je moderna i magijska sa čudesnom snagom poniranja u dubinu svog bića, gdje je sklopila savez sa svim svojim demonima i pjevala godinama po jednu ili dvije pjesme dnevno, poeme, prozu, studije, prevodila. Njezin „Don Juan“ je na festivalu modernog teatra u Avinjonu dobio prvu nagradu, sada, poslije pola stoljeća od njezine smrti, ona je bila najmodernija i najbolja. Moj uzor-pjesnikinja, moja sestra lezbijka, genijalna, bogata, jer je ljubila. Dok je prevodim ja sam nijema i poražena, zadivljena njezinom ljepotom, paralizirana njenim osjećanjima, poetskim slikama bolujem, od onog svijeta što je ona otkrivala, postao je moj svijet.

Nije mi potreban onaj svijet vani, sve mi je tu u mojoj „vlastitoj sobi, sobi Wirginije Vulf“, sada prijateljici moje duše S.S., koja mi je otvorila vrata te sobe. Nemam 500 funti, ni 5, ni jednu, ni bogatu tetku, muža, djecu, svi me se odriču. Ništa ne zarađujem pisanjem, prevođenjem, nemam što da prodajem, vrijeme je oseke osećanja i ljudskih vrijednosti. Gdje god se okrenem vidim strah, zlobu, pohlepu da se preživi, teška su to vremena za sve.

Prva lezbejska regionalna konferencija održana je u Pohorju od 25. do 30. juna 1997. godine Foto: Jasna Klančišar

Teška vremena ratova, smrti i patnje, sve nekako teče po zakonima vremena, to je pulsiranje života sa svojim određenim cikličnim ritmom i biva naizmenično nezaustavljivo, gde sam tu ja? 
Evo me u prošlom, vraćam se vremenu i mojoj prvoj radionici na Pohorju (in vivo dati nešto do čega mi je suviše stalo, to želim za mene u meni zadržati, a sumnjam u sebe i u one preko puta mene da ću da prebacim riječ, negde iza bića, u prazno ili prekratko, između, u prazno, ne na grudi odakle moje izlazi, tako je često sa mnom, slome me osećanja i nema eha).

Tako je to kod dece kad nam prinesu svoje „otkriće“ u radosti plamtećeg trenutka, a mi, obuzeti svakodnevicom, ne očekujemo „čudo„, ravnodušnošću ugasimo tenutak: „Baci to, vidiš da je prljavo“. Odbacila sam sve papire koje sam tako studiozno pisala i prepisivala, tuđe misli i riječi u toj maloj sali na Pohorju, moj naslov: „Moje tijelo, moja duša, moj izbor“, lezbejska poezija MARINE CVETAJEVE. Odbacila sam formu pravila naviknutih radionica predavačkih, akademskih, dosadnih, mi smo, ionako, prepunjene svakakvim sadržajima naših bijednih života u ovoj apsurdnoj, iracionalnoj stvarnosti.

MARINA CVETAJEVA je zaista najiskrenija ruska pjesnikinja, njezina kratka rečenica sa prekidom, praznine nedorečenog, to je patnja: kad ljudi plaču – zagrcnu se, isprekidano govore.To je plač bića svakog od nas, zajednička bol, koja nas parališe, odatle i moja nemost i nemoć da pokušam objasniti njezinu genijalnost koja njime vlada, Ona kontroliše tu dinamiku eksplozivnog govora. 
Svako od nas ima slično iskustvo tragike i bola, svako od nas drugačije prilazi tome, ima i težih iskustava, bol, pretvoren u govor u poeziji, je veština i pesnik BRODSKI KAŽE: „Smatram DA JE CVETAJEVA NAJVEĆI PESNIK DVADESETOG STOLJEĆA.

Konačno, na zaključnoj riječi skupa, dobila sam satisfakciju i podržku za moju radionicu. Divna Mojca je rekla otprilike ovo: „Ja sam bila na tolikim radionicama, ali nikad nisam čula takvu radionicu kakvu nam je dala Štefi!“ Hvala ti Mojca za podržku, ako je ikome bila potrebna, onda je bila meni. Bila sam zarobljena od najljepših očiju koje su me uzele u sebe. ONA JE ZNALA I JA SAM ZNALA, BILA JE TO NAŠA TAJNA, ali što mogu, došao je njezin par i ona je za mene bila n e d o d i r lj i v a. Sve te divne moje sestre lezbijke gledam sada kad ovo pišem, mogla bih da ih pozovem imenom, ne želim neku da povrijedim, ako bih je ispustila. Moje sestre Rije sjećam se sa ljubavlju za tisuće kilometara razdaljine koje prelazi da se sretne sa nama. Zahvaljujem joj se za male čašice vodke kojima me je počastila i „fatalnu“ Maju, koja svojom ljepotom i tragikom ranjava sve oko sebe, a najviše sebe…Tada jos nisam znala za hotelsku crtu ispod broja sobe za konzumaciju. Rija me spasila sramotnog bankrotstva zbog vodke, jer, ja kad krenem, ne mogu da se zaustavim, propast… Tijana mi je objasnila fenomen te crte, kupila sam odmah cigarete i pivo, čekao me povratak, dugi povratak kroz Hrvatsku, bila sam tuđinka i tamo i ovdje, stari gospodin pjesnik Preradović je za mene pjevao:

A TUĐINCU SIROMAKU 
JOŠ JE VEĆI MRAK U MRAKU, 
JOŠ JE TVRĐA ZEMLJA TVRDA.

Bratov parket u dnevnoj sobi bio je tvrd, sva skinuta vrata i moje kampovanje, spavanje na jastucima sa dječje njihalke, koji su se pobunili protiv mog razmaženog tijela i iz svoje utrobe mi razbacivali kockice raznobojne spužve. Sasvim do glave bile su prislonjene uspravljene ljestve. Ne znam TKO I KAKO BI NJIMA IZ TOG PAKLA USPIO DA POBJEGNE NA NEBO..Tu su bile savijene dvije velike kože mrtvih krava sa crvenim i bijelim mrljama uštavljene kože (čekale da jednog dana odnese vlasnik, bratov prijatelj krznar) i konačno, moj maestralni brat Gargantua, šampion u alkoholičarskoj bratiji, takav „slavni“ kraj je pripremio za sve koji su ga napustili (nije dopustao ni tračak sumnje da je on, možda, svojevoljno prvi sve napustio, porodicu i svijet i.t.d., mazohistički tonuo u svoje alkoholno ludilo). Pijan i razluđen me je dočekao i pio od ujutro do večeri da bi mogao svoju mržnju na sve žene i mene, da pusti kao ljudsku zvijer da me rastrgne. 
Urlao je: „Sve vas treba poubijati, sve žene.Ti si feministkinja, feminiskinja-a-a…“ 
U meni se PROBUDIO MOJ GENDER, radionica sa Pohorja „coming out“, strah je nestao, prestala sam u trenutku da se bojim njega i pijanog demona i ljudske zvijeri, nasmiješila sam se i rekla : „Varaš se, nisam feministkinja, ja sam lezbijka“. Nikad neću zaboraviti njegov začuđen izraz lica i tišinu pauze, a onda prasak smijeha…“ Pa dobro, to je tvoja stvar, to je bolje nego feministkinja!!!“ 
Tako završavam moje kasno PROLJEĆE-LJETO lipnja 1997. godine, na Pohorju.