Prije godinu dana sam se vratila u Jugoslaviju s namjerom da saznam nešto o lezbejkama koje tamo žive. Nije mi bilo lako usprkos činjenici da sam odrasla tamo te da znam službeni sprskohrvatski kao i slavenske jezike.
Nemam uspomena iz djetinjstva o lezbejkama; zapravo se ne sjećam da sam čula riječ ‘lezbejka’ tokom 19 godina koje sam provela u Jugoslaviji; možda riječ ‘homoseksualac’ nekoliko puta, ali ne ‘lezbejka’. Shvatila sam koliko je tabu ta tema bila i ostala u zemlji u kojoj sam odrasla.
Osobno sam se outirala za vrijeme ženskih i lezbijskih pokreta u Americi. Tu mi je jedna lezbejka iz Amerike dala imena i adrese dviju lezbijki iz Slovenije koje su bile zajedno za vrijeme međunarodne olimpijade u klizanju u Ljubljani 1971. godine. Ali one već nekoliko godina nisu u kontaktu s lezbejkama iz Amerike. Godine 1978, za vrijeme veoma kratke posjete Jugoslaviji, saznala sam da jedna živi s mužem na moru, a da se druga udala za brata bivše ljubavnice. (Kad sam nekoliko godina kasnije dobila priliku da razgovaram s njima uživo, ne samo da su porekle da su lezbijke, već i da znaju bilo što o drugim lezbejkama u Jugoslaviji.) To su bile tužne i razočaravajuće novosti, pogotovo jer su tada te žene bile jedini potencijalni kontakti da nađem druge lezbijke iz Jugoslavije; ali nisam htjela odustati tako lako.
Dok sam 1980. godine putovala šest mjeseci biciklom po Europi, upoznala sam lezbijku iz Jugoslavije, Betku (izmišljeno ime) koja je živjela u Hamburgu više od 10 godina. Ispočetka sam bila veoma uzbuđena zbog susreta s Betkom i nadala sam se da ću je bolje upoznati i možda čak dobiti neke kontakte ili potporu u potrazi za lezbejkama iz Jugoslavije. Betka je napustila Jugoslaviju nakon što je njena ljubavnica shvatila da je njihova afera značila da su lezbijke, pa se brzo udala.
Prema Betki, koja se vraća u Jugoslaviju na godišnje odmore, većina lezbijki u Jugoslaviji je u braku i krije veze sa ženama. Pored posla, Betkin život u Hamburgu se vrti oko ljubavnice, nekoliko umjetnika/ca i lezbijskog bara. Ne osjeća potrebu da upozna lezbijke u Jugoslaviji ili da im pomogne da se nose sa izoliranošću i homofobijom, kao ja otkad sam se angažirala u lezbijskom pokretu. Ni od Betke nisam dobila nikakve kontakte.
Dvojaki dan
Nekoliko mjeseci kasnije sam naišla na izdanje pariškog časopisa za radikalne feministice Questions Feministes u kojem je Christine Delphy pisala o konferenciji za žene u Jugoslaviji. To je bilo nešto novo. Konferencija se održala na Univerzitetu u Beogradu 1978. Budući da je Jugoslavija socijalistička država, žene i muškarci su prema zakonu jednaki. Taj zakon je stupio na snagu nakon revolucije tokom Drugog svjetskog rata za vrijeme kojeg su se Jugoslavenke na fronti borile s muškarcima za oslobođenje. Do 1980. godine su žene u najrazvijenijim republikama (dijelovima zemlje) predstavljale 43.6 % radne snage u Sloveniji, 38.5 % u Hrvatskoj, ali u cijeloj Jugoslaviji samo 34.5 %. 47.6 % Jugoslavenki su učenice u osnovnim školama, 45.7 % u srednjim školama i 39.4 % na univerzitetima. Usprkos ekonomskim i obrazovnim promjenama za žene, njihovi životi se nisu znatno promijenili. Slično Ruskinjama, Jugoslavenke se nose s dvojakim teretom – tokom jutra rade u tvornici ili uredu, a poslije toga rade po kući dok im muževi idu na političke sastanke ili izvode djecu u šetnju.
Došlo je i do nekih poboljšanja u životima žena u Jugoslaviji. Naprimjer, tu je godina plaćenog porodiljnog dopusta ili to da oba roditelja mogu uzeti slobodno kada je dijete bolesno, a da im se isplati 80 % plaće. Ali kad sam upitala svoje liberalne prijatelje/ce zašto većina žena i dalje ostaje u kući (oboje su ekonomisti/ce), muž je odgovorio da je to bolje za obiteljske financije jer on zarađuje više novca od svoje žene. Ta jedva zamjetljiva potvrda muške dominacije je naširoko rasprostranjena i u drugim područjima. Dječja skrb je dostupna, ali veoma skupa; žena koja radi u tvornici potroši većinu plaće na nju tako da s dvostrukim teretom ostvari veoma malo vlastite ekonomske nezavisnosti. Prema zakonu, djeca mogu nositi majčino prezime, ali to se rijetko događa zbog tradicionalnih mišljenja i stavova. Također, obiteljski zakon je tek nedavno promijenjen tako da više ne štiti samo bračne parove već prema njemu svaki muškarac ili žena koji živi s nekim drugim ima ista prava kao i bračni parovi.
Konferenciju u Beogradu je organizirala mala grupa akademkinja koje su nakon konferencije za Međunarodnu godinu žena u Meksiku 1976. počele raspravljati o nekim od nejednakosti među spolovima u Jugoslaviji, ali nisu znale kako točno da im pristupe u socijalističkoj zemlji. (Morate imati na umu da je prema marksističko-lenjinističkom razmišljanju feminizam ostatak buržoazije, tako da se nijedna Jugoslavenka ne usuđuje javno izjasniti kao feministica.)
Znale su da ne mogu održati konferenciju samo za žene, tako da su je nazvali Ženska pitanja i pozvale poznate feministice iz nekoliko zapadnoeuropskih zemalja. Konferencija je bila žestoka debata, naveliko posjećena od strane muškaraca koji su bili bijesni na međunarodne feministice koje su im se usudile suprostaviti po pitanju njihove dominacije nad zemljom, politikom, ekonomijom, vojskom i pozicijama za odlučivanje sa izuzetkom nekoliko žena koje služe kao ukras. Konferencija je prikazana na TV-u, te su organizatorice konferencije u javnosti branile muškarce, ali na kraju osnovale vlastite bazne grupe. Prema Delphy, učesnici iz Francuske, nitko nije izustio ‘lezbejka’ tokom cijele konferencije, osim kad joj je za vrijeme jela jedna mlada lezbejka prišla i objasnila da lezbijke nemaju mjesto za okupljanje osim u gej baru u Beogradu. Nažalost, Delphy više nije imala adresu te lezbijke da mi je proslijedi.
U Parizu sam dobila pismo od sestre iz Jugoslavije da ih ne bih trebala posjetiti jer lezbijke šalju u bolnice za duševno oboljele. Iz pisma se nije moglo vidjeti je li to bila prijetnja ili samo upozorenje, tako da sam bila zaista zabrinuta oko odlaska u Jugoslaviju, čak i s američkom putovnicom.
Pronalazak lezbejke
Nakon što sam prisustvovala prvoj međunarodnoj konferenciji za lezbejke u Amsterdamu krajem decembra 1980, počela sam osjećati potrebu da posjetim Jugoslaviju bez obzira na rizik. Prva postaja je bila Ljubljana, glavni grad Slovenije, koja ima najviši životni standard tako da je najliberalnija. Tokom 10 dana sam neprestano uspostavljala osobne kontakte sa ženama za koje su mi rekli da su lezbejke ili koje su radile na ženskim pitanjima. Otvoreno sam se izjašnjavala kao lezbejka i feministica.
Sve su porekle da su lezbijke, neke iz straha da će izgubiti karijeru ili da će im muževi ili rodbina saznati za način života, a nekoliko ih je spomenulo da su feministice, ali da ne poznaju nijednu lezbejku. Bila sam poprilično obeshrabrena.
Na kraju sam odlučila kontaktirati ženski časopis. Blago oklijevajući, složili su se objaviti intervju sa mnom, o tome odakle dolazim, o mom feminizmu, lezbijstvu i s mojom slikom. Prvi nacrt intervjua je izgledao kao da je osoba koja me intervjuirala ismijavala američke feministice i lezbijke. Uz dosta istraživanja i truda smo napravili kompromis oko nacrta u kojem bi također najavili drugu međunarodnu konferenciju za lezbejke koja se trebala održati u Italiji narednog mjeseca.
Kad sam vidjela objavljeni intervju, shvatila sam da su izbacili većinu radikalnih izjava; lezbejska konferencija je najavljena, ali ne i adresa (što je značilo da će lezbijke morati pisati časopisu i odati svoj identitet da dobiju adresu). Te su me činjenice uzrujale, ali mi je urednica rekla da časopis kontroliraju najveće dnevne novine i da je urednik odradio završne promjene na intervjuu. Tokom tih dana sam se osjećala usamljeno iako su mi heteroseksualni prijatelji/ce kod kojih sam odsjedala pružali potporu. Žudila sam za lezbejkom s kojom mogu razgovarati. Strah je rastao, pogotovo sad kad su se moj intervju i slika nalazili na kioscima diljem zemlje. Odlučila sam da ne kontaktiram svoju obitelj kao što su me zamolili te se premišljala i oko te odluke.
Napokon sam zahvaljujući intervjuu dobila kontakt za outiranu lezbejku u Zagrebu koja je baš tad bila napisala javno pismo u kojem se outirala najvećim novinama u Beogradu. Bilo je poprilično iznenađujuće da je ona pisala pismo u kojem se outira dok sam ja radila na intervjuu, a da se nikad nismo srele!
Kad sam upoznala Mariju u Zagrebu, sedam sati smo pričale bez zaustavljanja; toliko smo se slagale u mišljenju i djelovanju. Sastajale smo se svaki dan tokom narednih 10 dana i počela sam je uvelike poštovati. Marija je lezbejka i radnica od 41 godinu koja ima troje odrasle djece. Nedavno se razvela od muža. Odlučila je da je umorna od skrivanja i laži tako da se izabrala outirati na poslu i u javnosti. Dvadeset godina je radila kao daktilografkinja za najveće dnevne novine i sudjelovala u međunarodnim natjecanjima za daktilografkinje.
Samo mjesec dana prije nego što sam je upoznala, Marija je po prvi put otišla na javni forum koji su organizirale feministice na univerzitetu. Tema je bila “Orgazam, da ili ne?”, tako da je prisustvovalo oko 500 ljudi. Nakon što su govornici/e završili/e, Marija se ustala i rekla publici zašto je lezbejka, te o muškoj dominaciji. Marija je veoma inteligentna i govori glasno i jasno. Reakcije su je ohrabrile da napiše pismo u kojem se outira novinama i daje drugim lezbejkama do znanja tko je i gdje je mogu naći. To je bio strahovito hrabar potez i veoma se divim Mariji.
Marijin problem je bio taj što nije poznavala druge lezbejke koje su bile voljne ili u mogućnosti da se outiraju; osjećala se usamljeno uz dosta klasnih razlika s lezbejkama iz srednje klase koje su bile voljne da se nalaze u skupim noćnim klubovima ili restoranima, ali ne da raspravljaju o svom lezbejstvu.
Nekoliko dana nakon što smo se Marija i ja upoznale, nagovorile smo nekoliko drugih lezbejki da nam se pridruže na popodnevnoj raspravi o nama i našem lezbijstvu. Izrazile su zanimanje za pokretanje grupe podrške pa sam se dobrovoljno javila da prevedem članak o lezbejstvu koji su napisale socijalističke feministice i lezbejke iz Londona (izabrala sam taj članak u nadi da će biti više otvorene prema socijalističkoj perspektivi nego prema bilo čemu što dolazi iz Amerike koja je za njih jednaka kapitalizmu). Marija i ja smo cijeli tjedan marljivo radile na prevođenju, tipkanju i podjeli članka prije narednog susreta. Međutim, do tad su neke od lezbejki bile preplavljene strahom od posljedica outiranja ili da ih se samo poveže sa lezbejkama koje su se outirale tako da smo paradoksalno shvatile da se grupa podrške neće još pokrenuti. Bilo je to veoma bolna realizacija za nas obje.
Klasne razlike
Nakon što sam upoznala Mariju i druge lezbejke iz radničke klase, postala sam bolno svjesna postojećih klasnih razlika u Jugoslaviji. Sve feministice koje sam upoznala u Jugoslaviji su bile povezane s univerzitetima i govorile bar još jedan strani jezik; putem tog znanja imale su pristup zapadnoeuropskim i američkim feminističkim pokretima: književnosti, razmišljanjima, djelovanjima. Marija nije imala priliku da nauči drugi jezik, a ipak je sama razvila vlastito mišljenje o muškoj dominaciji zasnovano na vlastitim iskustvima. Feministice koje rade na univerzitetima imaju dvostruko ili trostruko više plaće od lezbejki koje isto toliko vremena slažu i peglaju plahte u bolnici ili koje rade u vrtiću. Ženu koja se doselila iz južnog dijela Jugoslavije na sjeverni nisu diskriminirali samo zbog spola, već i zbog tamnije boje kože, pa je zarađivala minimalnu plaću.
To su bile neke poprilično teške stvarnosti koje sam morala prihvatiti o socijalističkoj zemlji u kojoj su se žene borile zajedno s muškarcima za oslobođenje – 30 godina kasnije životi žena se nisu znatno poboljšali, niti su lezbejke slobodne da budu što jesu. Kao što mi je Marija napisala: “Mi smo socijalistička zemlja i to je u redu. Ali ovo primitivno društvo u kojem živim je zaboravilo da sam ja, kao i druge lezbejke, izgradila taj socijalizam.” Mariju su fizički napali dva puta nakon što je njena slika objavljena prošle jeseni, te mi se otad nije javila.
Ceo tekst na engleskom jeziku možete pročitati na sledećem linku 1982LezbejkeinYugoslavia
Napisala: Olga
Izvor: LGBT.ba
